Zlatiborske pletilje, vrijedne seoske domaćice, čobanice i kućanice, proslavile su ovu planinu, baveći se zanatom starim koliko je i svijet star. Njihove rukotvorine od vune, prvo rukavice čarape i šalovi, a zatim i džemperi, jakne, haljine i drugi odjevni predmeti našli su se u najprestižnijim buticima u svijetu. Zahvaljujući njima pročulo se za, do tada skrajnuto, zabačeno, planinsko selo Sirogojno iz koga je sve krenulo, i koje je danas stjecište znatiželjnih turista i poslovnih ljudi iz čitavog svijeta. Prije ravno 55 godina, 1962, u Sirogojnu je osnovana Zadruga pletilja. Pored reprezentativnog Muzeja pod otvorenim nebom „Staro selo”, svakako najčuvenijeg etno-muzeja na Balkanu i šire, u Sirogojnu postoji i Muzej žena pletilja.
Sve je počelo kada je, početkom šezdesetih godina prošlog vijeka, u Sirogojno stigla kreatorka Dobrila Vasiljević Smiljanić, mlada, poletna i spremna da ovaj kraj promijeni iz osnova, da zaustavi migraciju mladih u grad, a da se istovremeno nametne stranom tržištu. Ona je prvo okupila najhrabrije mještanke pletilje, njih dvadesetak, a onda im organizovala i obuku. Cilj je postignut, pa je u jednom trenutku više od 2.000 pletilja iz Sirogojna i okolnih sela radilo skoro isključivo za svjetska modna tržišta. Dobrila je za tu proizvodnju opredijelila autentičan stil, kakav ne postoji nigdje u svijetu. Sirogojnski proizvodi – džemperi, kape, mantili, jakne, kompleti i šalovi rađeni ručno od uvozne, islandske mekane vune, našli su se u ekskluzivnim radnjama u Japanu, Švedskoj, Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, Americi i drugim visokorazvijenim zemljama.
Svi su bili zadovoljni. I srećni. Pletilje su uz svoj redovni posao u seoskom domaćinstvu, koji zahtijeva i brigu o stoci i poslove na njivi, izradom predmeta od vune ostvarivale dodatnu zaradu, a Sirogojno je postalo „centar svjetske visoke mode”. Ovdje su, pletiljama u čast, dolazili pisci i umjetnici, priređivani su koncerti i ozbiljne i zabavne i narodne muzike. Sirogojno je bilo domaćin raznovrsnih okupljanja. Decenijama unazad turista je bilo najviše. Mnogo nevjerovatnih podataka zabilježeno je da bi se trajno sačuvalo u Muzeju pletilja. O značaju „višeslojnog projekta ostvarenog u nerazvijenom, ruralnom predjelu planinske Srbije” govore nagrade i priznanja iz čitavog svijeta, svijeta koji su pletilje dovele u Sirogojno. Ovdje su one postavile – centar svijeta.
Bez ogromne energije, i vizionarskih pogleda u budućnost, ova ideja se svakako ne bi mogla ostvariti. Tu energiju i taj vizionarski osjećaj imala je Dobrila Vasiljević Smiljanić, snaja čuvenog zlatiborskog prote Milana Smiljanića, dugo godina i političara i narodnog tribuna. U dotadašnjoj seoskoj zabiti, bez asfaltnih puteva i vodovoda, niklo je i etno-selo koje čine drvene kuće spasene od propadanja i dovezene iz raznih krajeva Zlatibora. Danas je to muzej koji nosi naziv „Staro selo Sirogojno”. A zatim su modeli originalnih zlatiborskih vunenih artikala počeli da se izlažu uz „Armanija”, „Sen-Lorana”, „Pjer Kardena”. Rade Ljubojević, danas vlasnik Preduzeća „Sirogojno kompani”, koji je nastavio tradiciju Zadruge zlatiborskih pletilja, proizvodnju odjevnih predmeta od vune, koji se isporučuju kupcima širom svijeta, kaže da je u zlatnim vremenima čak oko 3.500 pletilja iz zlatiborskih sela radilo za izvoz, da je tržištu u svijetu isporučivano i do 80.000 džempera godišnje, te da je godišnji devizni prihod dostizao 10 miliona njemačkih maraka.
Dobrila Smiljanić je, prema mnogim ocjenama, kreirala i preporod kompletnog Zlatibora. Tu, u muzeju, sačuvani su tekstovi i fotografije iz istorije ovog kraja. Kako se nekada živjelo u Sirogojnu i okolnim selima i kako se selo razvilo do najpoznatijeg i najpoželjnijeg seoskog naselja na Balkanu, kako su uz Dobrilu ovdje stigli i drugi stručnjaci poput istoričara umjetnosti Zorice Ivković, koja je veoma doprinijela formiranju Muzeja „Staro selo”, i koja se, kao i Dobrila, takođe opredijelila da život u velegradu zamijeni zlatiborskim planinskim selom. Bezbroj je priča o ženama domaćicama, o seoskoj školi punoj đaka, o toj čuvenoj svešteničkoj familiji Smiljanića. Čuvaju se i pisma koja su Dobrili Smiljanić uputile Jovanka Broz, Nensi Regan, Liv Ulman. Recimo, holivudska glumica Liv Ulman je bila redovni kupac odjevnih predmeta proizvedenih u Sirogojnu. Zabilježeno je, takođe, da su odjevne predmete iz Sirogojna najčešće nosile predsjednica Islanda Vigdis Finbogadotir i predsjednica Litvanije Dalija Gribauskajte. I čuvena Sofija Loren je voljela tu odjeću.
– U ovom selu, centru ekskluzivne mode, Dobrila Smiljanić je u jesen 1975. godine dočekala i ugostila 120 žena, supruga svih ambasadora akreditovanih u Beogradu. Pismom u njihovo ime zahvalila je Eva Hristine Makelainen iz Finske, koja je napisala: „Dan koji smo provele u Sirogojnu bio je za sve nas jedno veoma bogato iskustvo u mnogo čemu – ljepota pejzaža, vanredan doček muzičara, topla atmosfera, izvanredno gostoprimstvo kojim smo bili počastvovani u vašoj kući i naravno predivni pleteni artikli kojima smo bili u mogućnosti da se divimo”, trajno je zabilježio poznati zlatiborski istoričar Milisav R. Đenić u svojoj studiji „Neimari zlatiborskog turizma”.
Etnolog Bosa Rosić, danas penzionerka koja živi na Zlatiboru i kojoj takođe pripadaju velike zasluge i za razvoj ovog zanata u Sirogojnu i za formiranje Muzeja pod otvorenim nebom „Staro selo”, sjeća se perioda kada je čuveni Pjer Karden tražio da mu se hitno donese u Pariz 30 proizvoda pletilja iz Sirogojna. „Šampion svjetske mode, Pjer Karden, odabrao je 18 uzoraka i tražio da radimo za njega džempere, ali pod uslovom da on na njih stavlja svoje etikete. Dobrila je odbila takvu ponudu, iako je bio u pitanju Pjer Karden”, zapisala je Bosa Rosić.
Kada je sirogojnska firma bila na vrhuncu, zapošljavala je više od 200 osoba, a svim pletiljama je uplaćivan penzijsko-invalidski staž. Tada je Kompanija Sirogojno imala svoje ispostave u Kosovskoj Mitrovici i Sjenici. U samom Sirogojnu izgrađena je fabrika dušeka i jorgana, otvorena je i biblioteka s galerijom i, naravno, inicirana izgradnja muzeja narodnog graditeljstva, Muzeja pod otvorenim nebom „Staro selo”. Na početku smišljenog rušenja Jugoslavije, i svjesnog uništavanja svega što je bilo vrijedno u njoj, a pogotovu s početkom ratnih sukoba i uvođenjem sankcija, zaustavljene su sve isporuke prema svijetu.
Nakon penzionisanja Dobrila Smiljanić se odselila iz Sirogojna. Ali, sirogojnski džemperi su i dalje u modi, prozvodnja u Sirogojnu nije još ugašena niti će se skoro ugasiti, kako obećava Rade Ljubojević, vlasnik i direktor „Sirogojno kompani”, kojoj danas pripada i Muzej pletilja. Mada to nije ni približno onome što se proizvodilo i svijetu isporučivalo u vrijeme dok je o tome brinula Dobrila Smiljanić. Zato je ostalo je da u vazduhu vječno lebde riječi jedne stare pletilje iz Sirogojna: „Niko u ovom kraju ne bi trebalo da sjedeći spomene ime Dobrile Smiljanić.”
Svetislav Tijanić
Nosilac brojnih priznanja
Prilikom obilježavanja 120. godišnjice zlatiborskog turizma, u avgustu 2013. godine, opština Čajetina je Dobrili Smiljanić dodijelila priznanje za trajni doprinos razvoju ove planine. Ona je, inače, nosilac brojnih društvenih i stručnih priznanja za svoj rad: dobitnik je „Vukove nagrade” za razvoj kulture na selu, Ordena rada sa zlatnim vencem, Sedmojulske nagrade, Novembarske nagrade, Nagrade za najuspješnijeg kreatora godine, Nagrade Republičke privredne komore Srbije za doprinos razvoju privrede, dobitnik je dvije „Zlatne košute”, Nagrade „Zlatni paun”, nagrade Udruženja dizajnera Italije koja se dodjeljuje strancima za izuzetna ostvarenja u oblasti odijevanja i tako dalje.